Varaždin -
grad sporta i kolijevka
hrvatskog rukometa

Organizirani rad u društvenim sportskim organizacijama grada odvija se od 1819. godine osnivanjem "Streljačkog društva", dok se cjelokupna tjelesna kultura počinje razvijati pokretanjem "Varaždinskog sokola" 1877. godine. Dolaskom Ljudevita Filipeca na rad u varaždinsku Gimnaziju (1896. - 1920.) počinje se svestranije razvijati cjelokupni sport, a pogotovo sportovi sa loptom. Prva nogometna utakmica odigrana je 1910. godine. Prvo vježbalište postoji od 1920. godine, a u redovnu školsku nastavu tjelesni odgoj uveden je 1928. godine.

U Varaždinu je 29. svibnja 1930. godine, zahvaljujući prof. Suligoju, odigrana prva rukometna utakmica na ovim prostorima. Odigrali su je varaždinski gimnazijalci. Na taj način Varaždin je postao „kolijevka“ hrvatskog i jugoslavenskog rukometa, a njegovi rukometaši i rukometašice
godinama su s ponosom prenosili ime voljenog grada diljem svijeta. Iz Varaždina su potekli brojni uspješni rukometaši i rukometašice, kasnije i cijenjeni građani i građanke našega grada, koji su s puno žara branili boje klubova grada igrajući i u najvišim natjecateljskim razredima bivše države.
Muški rukometni klubovi "Sloboda", "Varteks Di Caprio", te ženski "Koka", "VIS" samo su neki od brojnih klubova iz Varaždina koji su zlatnim slovima pisali povijest varaždinskog rukometa, a danas tu tradiciju baštine ŽRK Koka i muški GRK Varaždin 1930.

Ne samo da je Varaždin kolijevka rukometa na ovim prostorima i da je imao i ima sjajne igrače i klubove, već se Varaždin iskazao i kao odličan organizator i domaćin velikih klupskih i reprezentativnih internacionalnih rukometnih turnira.
Organizaciju svih tih rukometnih priredaba na svojim leđima su iznijeli rukometni entuzijasti i zanesenjaci, ljudi koji vole i znaju gotovo sve o rukometu, ljudi koji su veliki dio života posvetili ovom sportu, a sada su uglavnom članovi Udruge rukometnih veterana Varaždin.

Krešimir Petanjek

1932. - 2010.

Krešimir Petanjek se od mladih dana bavio raznim sportovima, no rukomet mu je bio prva i najveća ljubav. Bio je još od 1945. godine pa sve do poznijih godina igrač, trener, sudac, funkcionar, organizator.

Začetnik brojnih rukometaških priredaba, organizacija, klubova i udruga:
1948. g. sudjelovao je u stvaranju Rukometne ekipe Sloboda, gdje je bio igrač, a kasnije i trener. 1955. g. osnovao je mušku rukometnu ekipu Tekstilac, gdje je bio igrač i prvi trener.

Petnaest je godina sudio utakmice tadašnje Prve savezne rukometne lige.
Kao funkcionar obnašao je značajne funkcije: od 1953.g. obnašao je najviše funkcije u varaždinskom Rukometnom savezu, 1973. godine bio je prvi predsjednik Rukometne sudačke organizacije Hrvatske,
kada je ona osnovana i član tijela sudačke organizacije bivše države.

1981.g. je bio izabran za predsjednika Rukometnog saveza Hrvatske i to je bio prvi predsjednik koji nije bio iz Zagreba. Posebno je bio zaslužan za razvoj masovnog sporta, od dječjih do veteranskih ekipa. Poticao je amaterizam i volonterstvo te rekreativno bavljenje sportom u radnim sredinama. Smatrao je da je rad s mladima u sportu od velikog društvenog značaja i nastojao je da se uspostavi široka i gusta „mreža“ školskih i klupskih ekipa, te radničko-sportskih ekipa na području današnje Županije.

Kao predsjednik Saveza za fizičku kulturu posebno se založio za izgradnju školsko sportske dvorane u Graberju, treće sportske dvorane sagrađene u Hrvatskoj u kojoj se je po izgradnji 1973. g. igralo Svjetsko prvenstvo za rukometašice.

Uspostavio je suradnju i brojna prijateljstva s dužnosnicima IHF te rukometašima iz brojnih zemalja, a posebno iz Japana i Rusije. Između ostalog i velikom njegovom zaslugom Varaždin je godinama bio živo središte brojnih međunarodnih rukometnih natjecanja.

Dobitnik je brojnih priznanja - od Zajednice sportskih udruga Varaždin dobio je 1971. g. za rukomet Zlatnu plaketu, 1985.g. kao istaknuti sportski radnik Plaketu+ 8. Svibnja, a nagradu za životno djelo Zajednice športskih udruga grada Varaždina dobio je početkom 2010. g.

Njegova knjiga „Varaždin - kolijevka rukometa u Hrvatskoj“ na preko 700 stranica i preko 500 fotografija obuhvaća pregled svih važnijih događaja vezanih uz rukomet na području grada
Varaždina i Varaždinske županije tijekom gotovo osam desetljeća. Uz povijesne činjenice, iznio je i svoja sjećanja na ljude i događaje, te na zanimljiv način prikazao život grada i okolice u vrijeme kada je radom brojnih entuzijasta amatera, mnoštvo mladih ljudi bilo vezano uz sportske terene.

Memorijalni turnir koji se održava u prosincu svake kalendarske godine upravo je živa slika onih ideala koje su dijelili i brojni varaždinski rukometaši desetljećima. Posebna je vrijednost to što su na amaterskoj bazi uključeni sudionici od najmlađe životne dobi do vršnjaka samog Krešimira.